Pismo je upuæeno svima našim rasutim po svijetu, kao i onima koje ovo tangira, onima koji se usudiše da ostanu ovdje, kao i onima koji nisu imali kud da odu. Sada je jasno, da pred sobom imamo plan o našem raseljenju i nestanku naše vrste. Na kljuènim mjestima su postavljeni ljudi, koji ne rade za nas i naše dobro (poslije ovog pisma æu imati problema). Lokalna samouprava (èitaj opština) je država za sebe. Ona ne radi ništa osim sakupljanja, poreza, taksi i uzimanja danka podanicima (oni koji daju). U proteklih 70 godina (možda i više), naše opštine, juzno i zapadno od Banjaluke, nemaju niti jedan projekat, koji bi razvijao sopstvene resurse. Èitav region je raseljen, skrhan ratom i doveden u bijedu. Sav napredak èinili su individualci, liènim radom i ulaganjem onoga sta su imali i sta nisu imali. Praktiènije reèeno što su zaradili na privremenom radu u zapadnoj Evropi. Sami.
Poljoprivreda i stoèarstvo su ugušeni, turizam je na primitivnoj osnovi (èitaj ne postoji), putevi, vodovodi, telefonija i ostalo što birokrate nazivaju infrastruktura nisu pravljeni, nego èak još i ukidani. Voz i pruga iz 19. vijeka su ukinuti. Pilane i fabrike namještaja su podizane u Banjaluci i Gradiškoj. Podignuta je voljom Titovih saboraca, smješna fabrika aluminijskih kontejnera ALKON Baraæi. Sirovina za ovu fabriku je uvožena iz Sovjetskog Saveza. Normalno je da je propalo (i fabrika i Sovjetski Savez).
Put Split-Banja Luka ovuda sluèajno prolazi i da su ga mogli premjestiti da ide preko Zenice i Osijeka tuda bi ga i trasirali ali eto sasvim sluèajno saborci su izgradili put kroz ovaj region (opet bez opštine). Vise od trista godina u opštinama Kljuè i Mrkonjiæ Grad, nisu mogli skontati da se u Vrbljanima, preko rijeke Sane, može jednostavno postaviti most duzine 15 metara i povezati oko 50.000 stanovnika sa svijetom. Mislite li da se nisu mogli sjetiti kako bi taj most donio napredak, razvoj i prosperitet kraja. Znali su oni to dobro i namjerno nisu pravili most. Jer, ako nema mosta nema ni puta. Ako nema puta, nema ni sela. Ne može niko ni otiæi ni doæi. Pardon, ipak, može samo otiæi.
Poslije su, sasvim lako, ukinute opštine: Baraci (1957 broje 14.500 stanovnika, danas ih je nešto preko 500 i to uglavnom skorašnjih stanara nasih grobalja), Janj (raseljen oko 80%), Preodac (danas broji oko 10 stanovnika, bez struje, ambulante, pošte itd.), Gornji Ribnik, Sanica (sa praznim grmeèkim selima u zaledju), Omarska, Lušci Palanka... i da ne nabrajamo više ove tuzne cifre.
Tužna su i pusta sva glamoška i grahovska sela. Ogromno prostranstvo leži tužno i prazno, zapušteno i prepušteno urnisanju (pozari, pljaèke, vojne vježbe i sl.)
U zajednici koju nam je rat podario i koja je stvorena na krvi mladih radnika i seljaka, iskrenih patriota i èestitih ljudi, danas smo izloženi topljenju i asimilaciji. Ne postoji nacionalni lobi. U opštinama sjede i piju kafu. Sekretari ili sekretarice, ne daju nikom uæi.
Nacionalna akademija nauka i umjetnosti æuti, dok se narod davi u kièu sa orijenta (kao i u sopstvenoj proizvodnji kièa). Doktori nauka još uvijek nemaju za kafu ili pivo u bašti Banskog Dvora. U našim malim opština dese se pjesnièke veèeri, izložbe slika i fotografija za jednu godinu, koliko u normalnom kulturnom gradu za jedan dan. Za te manifestacije, organizatori moraju da kleknu pred predsjednika opštine (i to ovaj prima stranke, samo 45 minuta u sedmici), a onda ih uputi trgovcima i direktorima neèega, da tamo mole i kleèe za neku paricu, koju im ovi ili hoæe ili neæe baciti kao simpatiènom, upornom psiæu.
Naši ljudi odlaze u ambasade i opet tamo mole moænike, mole se bogu da zauvjek odu odavde. Veæini to i uspjeva i èim odu napišu pismo kako im je sve obezbjeðeno, samo eto tuguju za rodnom grudom.
Èelnici i naèelnici u tome ne vide problem, veæ rješenje i radi bi bili da odu svi pametni, bistri umovi, školovani ljudi i eksperti. Neka ostanu budale, fizièki radnici, rudari, srednji stalež, koji je preko noæi postao niži stalež, pa onad vladaj robovima i poslušnima. Drmni porez i taksu na sve i tako može da se dobro živi. Ko ne sluša, zna se dobiæe po guzici i biæe mu još sto puta gore. Ako se rodi nakakav Petar Kociæ, Ðuro Kodžo ili ludi Boro koji nije otišao... zatvoriæe im sve prolaze, iskljuèiæe im struju, telefon, zabraniti ovo ili ono.
Kodžo æe da ide na olimpijske igre bos i go ili æe dobiti stipendiju u Travniku ili još prije u Istanbulu... i tako sa primjerima u nedogled. Ne smijem ni spominjati ugrožene i zaslužne kategorije. Svi æe biti poslani u isti put. Da odu.
Gdje su izvori? Gdje je korijenje? Gdje je matica i majka? Gdje su talenti? Gdje su naši? Ko su naši? Za koga je koliko?
U Podrašnici se pije alpsko mlijeko, obrano, procijeðeno, konzervirano i jos uvijek bijelo. Podno planinskih visova su ostali toponimi koje nema ko da pamti. Prezimena doktora, sportista, novinara i drugih faca, upuæuju u vrlet, doline i polja.
Rasli su tamo u carstvu netaknute prirode, razvijali bistri um zdravo tijelo i zdrave gene. Dolazili su kao rijeke iz provincija. Buèni, snažni, bistri, èisti, neodoljivi i nazaustavljivi. Danas su se ta prezimena sjavila u urbane èetvrti. njihova djeca puše hašiš, gutaju tablete i dave se i hemiji. Kad se probude piju alpsko mlijeko, pljuju po svom gorštaèkom porijeklu i prièaju kao je strašno dosadno.
KUDA IDEMO BROTHERS? Idemo u pizdu materinu. Idemo sa zemlje. Šta æe nam zemlja kad joj ništa ne znamo i kad je ne volimo? Prodaæemo je za sitne pare? Daæemo je džaba? Otjeraæe nas sa nje? Izvolite u ambasade. Popunite formulare. Stavite taèku? Pristanite? Kad odete zaboravite toponime, bistre rijeke i bistre umove? Zaboravite svoj Kurdistan i ne pominjite ga da Vas amerikanci i crnci ne zajebavaju i ponižavaju? Kažite da ste porijeklom Rusi ili Tatari, jer æe Vas se onda vise plašiti?
Nemojte misliti da ja to iznosim svoje stavove o situaciji, Vama (koji ste otisli) i nama (koji smo ostali). Ne optužujem Vas, nego Vas pozivam da ne odete, ma gdje se skrasili. Ono sam govorio iz usta voditelja projekta o odlasku. Nije lako otiæi, nije lako ostati. njegujte gene i folklor. Ne zaboravite ništa svoje. Ne zaboravite da smo iz istih gaæa, iz istih troponima, od istih pušaka i iste vedrine. Isto nas èeka.
"Zašto nije otišao Boro!?" je jasno. Neko mora da ostane. Da pjeva sa rijekama i brdima. Da pjeva i piše o njima. Da ih naslika u svoj svojoj ljepoti i vrijednosti. Da vide svi ostali kakvu ljepotu i snagu imamo. Zato nije otišao Boro gospodine naèelni. Ne treba mi milostinja od tebe da bi kupio dva kista, komad paipira ili vreæu krompira. Ne treba mi vreæa govana i praznih obeæanja. Treba mi ono što ti mi ne možes dati. Treba mi gledanje i milovanje sopstvene njive i voænjaka. Treba mi širina pejsaža. Treba mi istina od mojih predaka. Treba mi da ih zaustaviš a ne da ih šaljes odavde. Treba mi publika da kaže je li dobar moj program. Trebaju mi konzumenti kvaliteta. Treba mi prilika da stanem pred face i moæni svijet i pokažem šta znam. Da, ja seljaèki sin, Srbin, sjeveroistoènog porijekla.
Neæu gubiti vrijeme gospodine president, pred tvojom kancelarijom da bi se ponovo lagali i gaðali frazama. Neæu èekati široki peèat tvoje kuæe. Ne treba mi prazna audijencija. Ja pripadam ravnici, dolinama, visovima i vjetrovima. Ne stidim se šarene torbe sa tkanim uprtama. Ja neæu otiæi nikud odavde. Èak ni kad me ubijete. Visoki predstavnièe naš, ne šalji me nikud. Ješæu gloginje i paprat, samo ne bi li došao do istine jasno glasno je kazao svima oko sebe.
Poruka glasi: OSTAJEMO.
P.S.
Osnivamo Fond, koji æe raditi na ovom gore. Ako imate novca - kupite radnju i plac u mojoj glavi, u mojoj duši u mom srcu. I ne samo u meni, tu je veæ rijeka sljedbenika. Kad nastane djelo i ode u masu pa je pokrene, u tome je snaga Vašeg kapitala i povratak ulozenog. Umjetnost i stvaralaštvo je naša snaga, naša prošlost i naša buduænost. Nedajmo djela naših umjetnika koji su završili svoj ovozemaljski život. Dajmo snage onima koji dolaze. Prepoznaju se oni. Ja ih odmah prepoznam i zamislite prepoznaju i ih oni koji su protiv nas. Ko æe ih prije ugrabiti sebi? Ko æe ih prije otrgnuti da li od istine, ili od zavjere?
Boro, Zelenkovac, završeno pismo 10.4.2002 u 1.26 poslije snježne ponoæi.
Sljedeæe pišem iz svemira. Ranije sam napisao jedno pismo iz groba ali izgleda da pošta nije dobro funkcionisala ili niste znali znakove koji se tamo koriste, a možda ga nisam ni poslao.