Planinari Mrkonjića osvajaju vrhove

Jutarnji mraz (noæ je na Zelenkovcu podarila èitavih – 20  stepeni po Celzijusu) pržio je lica i požurivao hod, dok su torbe sa hranom, vodom, priborom i opremom šuškale i zveckale putevima, proplancima i padinama. Poneko se sjetio i starog , gorštaèkog obièaja da se put planine ponese i flaša ljute domaæe. Znala je ta da podgrije, ali i da podrigne. Mladost, snaga, kondicija a bogami i sinošnje žurke u gradu poèeli su razvalèiti èelo i zaèelje te je vodiè zaustavljao, pravio pauze i bodrio one koji još uvijek nisu vjerovali da se to i oni penju na ove visine što su ih nekad samo sa ceste ili iz, toplog vozila posmatrali.Staza kojom su nekad hodili èobani i životinje, poprilièno je zarasla u šiblje i šikaru, pa je sve to skupa mlaðim planinarima lièilo na film i rute ekspedicija kroz divlje predjele.Izbljedjele su i ranije planinarske oznake te je predsjednik ovog Društva Predrag Æoækalo  najavio kao jedan od projekata obnavljanje ovih markacija na planinarskim stazama Opštine Mrkonjiæ Grad.
Na visu Metlica, gdje se nekad nalzilo srednjovjekovno utvrðenje i Milankova Jama ( duboka 12 metara), na južnim stijenama,zaklonjeni od bure, uz prelijep pogled na vrh Dimitora ( 1483 metra ) i kanjon Lanèinog potoka, planinari su sebi priredili gozbu uz slaninicu i bijeli luk a ponnegdje na strmoj stijeni, servirana je i pita, sir, suvo meso ( i vec mi se budi apetit, kad ovo pišem). Kolona se  primicala  sjeveroistoènom padinom kroz zaleðene smetove snijeg, ðžinovske rašljaste bukve i pucanje novih horizonata. Vrh Dimitora osvojen je, najprije hitrim korakom Nikoline Stojièiæ a zatim su pristizali nepokolebani , ozareni svi do jednog. Vrh pored radosti, podari  dugaèke poglede koji se, obièno, izgube tamo u plavetnilu gdje se vedro nebo spaja  sa planinskim linijama na obzorju. Lisina, Vlašiæ, Manjaèa, Grmeè,Šiša Gora, Srnetica, Klekovaèa, Ovèara, Plješevica, Lunjevaèa, Šator planina, Kurozeb, Vitorog, Plazenica, Cincar, Golija i onda nagaðanja, koje bi ono mogle biti u daljini, što se sasvim slabo vide ili im se snježni vrhovi, tek naziru, buneæi oko posmatraèa, da to možda nisu pramenovi oblaka što se  tamo, negdje daleko, tek  stavraju. Poslije uspona slijedi svakako i silazak za koji se obièno bira, manje naporna staza. Ispunjeni osvajanjem vrha, ljudska  biæa, što zavole pokorenu goru, napuštaju je dozom sjete i poštovanja, osvræuæi se darivaju  poglede i neizgovorene rijeèi- Doæi æemo ti opet Dimitore.Gora nebi bila Gora da u njoj nema pjesme, vike dozivanja, utrkivanja, klizanja, padanja, ustajanja, potpisivanja, lutanja i slatkih trenutaka kad se gasi žeð sa izvora, potoèiæa, virova, a zna, ova dragocjena teènost ,biti slatka iz lokve šupljeg drveta ili udubljenja u kamenu. I kako to ide,slatkim umorom u sumarak, vraæaju se ljudi, oplemenjeni ljubavi ka onom kud su hodili. Kraj tople vatre  Zelenkovca, vrelog èaja  i nedostatka rijeèi pohod se završava povratkom u svakodnevicu.